Rastuća popularnost HDR videa
Video visokog dinamičkog opsega (HDR) beleži sve veću popularnost. Mnogi vaši omiljeni filmovi već su dostupni u verzijama sa poboljšanim koloritom i osvetljenošću, te izgledaju još bolje nego u originalnim bioskopskim prikazivanjima.
Međutim, pojedini remasterizovani filmovi izazvali su brojne kritike, podstaknuvši raspravu o tehničkim mogućnostima i umetničkim vizijama.
Koje su prednosti HDR tehnologije?
Pre nego što analiziramo da li je izraz „lažni HDR“ opravdan, ključno je razumeti šta je tačno HDR video. Kao što i sam naziv sugeriše, video visokog dinamičkog opsega poseduje veći dinamički opseg u poređenju sa standardnim dinamičkim opsegom (SDR).
Dinamički opseg predstavlja količinu detalja vidljivih na slici ili video zapisu između najsvetlih i najtamnijih delova. HDR video koristi prošireni Rec. 2020 spektar boja, koji obuhvata približno 75% vidljivog spektra. Ovo je značajno poboljšanje u odnosu na Rec. 709 standard koji se koristi u SDR sadržaju, a koji pokriva samo 36%.
Ovo znači da je veća količina informacija o boji prikazana na ekranu, što je bliže onome što bismo videli u stvarnom životu. Veći broj nijansi iste boje čini „trake“ u gradijentima manje uočljivim. Razlika je najočitija u finim detaljima, poput oblaka ili oblasti sa suptilnim varijacijama boja.
HDR takođe dodaje osvetljenost, odnosno vršnu osvetljenost. Velika većina televizora koji podržavaju HDR imaju ugrađen osnovni HDR10 standard. On propisuje da se sadržaj obrađuje na 1000 nita, za razliku od tradicionalnih 100 nita (nedavno revidiranih na oko 200) za sadržaj standardne definicije.
To znači da svetli objekti, kao što su sunce, baterijske lampe ili eksplozije, zaista mogu „iskočiti“ kada se gledaju na ekranu koji podržava HDR. Dodatna osvetljenost čini da elementi poput ovih izgledaju mnogo realnije, stvarajući upečatljivije iskustvo gledanja.
HDR video je nešto što treba doživeti da bi se u potpunosti cenilo, a njegovo poboljšanje u odnosu na SDR može biti izuzetno veliko.
Šta je „lažni HDR“?
Termin „lažni HDR“ proširio se na YouTube, Reddit i druge platforme nakon nekoliko Blu-ray izdanja visokog profila. Odnosi se na oklevanje studija da svoju HDR produkciju grade na dovoljnoj maksimalnoj osvetljenosti i učine slike upečatljivim.
Prema Vincent Teohu, profesionalnom kalibratoru ekrana i recenzentu, 4K Blu-ray film „Ratovi zvezda: Poslednji džedaji“ dostiže maksimalnu osvetljenost od samo 250 nita, dok je sunce ocenjeno na samo 200.
Teoh je takođe otkrio da Blu-ray film „Blade Runner 2049“ jedva prelazi 200 nita, što ga čini „SDR filmom u HDR kontejneru“.
Ova HDR izdanja koriste 10-bitnu (u nekim slučajevima 12-bitnu) dubinu boja. To znači da i dalje pružaju sliku boljeg kvaliteta od SDR-a. Međutim, s obzirom na to da im nedostaju bljeskovi vrhunske osvetljenosti koji su prisutni u mnogim drugim produkcijama, pojedini korisnici ova izdanja smatraju „lažnim HDR-om“.
Kao dodatna referenca, super-svetlosni LCD ekrani, poput Vizio P-serije Quantum X, mogu da dostignu vršnu osvetljenost od preko 2000 nita. Čak i LG-evi relativno „prigušeni“ OLED paneli postižu oko 700 nita. Neki recenzenti i kolekcionari Blu-ray diskova smatraju da su ova „lažna HDR“ izdanja ograničena nedovoljnom vršnom osvetljenošću.
To ne znači da film izgleda loše; slika jednostavno ne „iskače“ sa ekrana kao kod drugih izdanja. S obzirom na to da se radi o glavnim izdanjima nekih od najvećih holivudskih studija, jasno je da koloristi i reditelji tačno znaju šta rade. Nepostojanje jakih HDR efekata je namerno.
Ipak, ostaje pitanje da li ovo opravdava termin „lažni HDR“. Blu-ray pakovanje ne uključuje nikakve informacije o vršnoj osvetljenosti, a većina kupaca ionako ne bi razumela terminologiju.
Stoga se ljubitelji filma moraju osloniti na recenzente poput Teoha, koji imaju pristup alatima za obradu HDR-a, kako bi dobili kompletnu sliku.
HDR standardi i kreativna namera
Dva faktora doprinela su situaciji koju smo naveli: tehnička ograničenja modernih ekrana i kreativna namera.
HDR video još uvek nije standardizovan na smislen način. Najbliže osnovnom standardu je HDR10, koji sada uživa veliku podršku proizvođača televizora i filmskih studija. Iako je HDR10 kao standard namenjen za obradu na vršnoj osvetljenosti od 1000 nita, nemaju svi televizori mogućnost da dostignu ove nivoe.
Ekran koji ne može da dostigne te nivoe će tonirati sliku koja prevazilazi njegove mogućnosti. Međutim, svetli elementi će i dalje biti upečatljivi zbog kontrasta između svetla i senki. Međutim, režiseri se takođe oslanjaju na sposobnost ekrana da pravilno tonira, što predstavlja određeni rizik. Da li će svaki ekran to učiniti kako treba?
Alternativa je da svoj film prilagodite tako da ne prelazi mogućnosti većine ekrana. Slika koja je obrađena konzervativnije, sa svetlim elementima ograničenim na 200 ili 300 nita, izgledaće manje prodorno i živopisno. Rezultat je prilično konzistentna slika na velikom broju ekrana.
Neregulisano stanje HDR standarda takođe je stvorilo sukob formata između konkurentskih tehnologija, kao što su Dolby Vision i HDR10+. Ovi moderni HDR standardi koriste dinamičke metapodatke kako bi pomogli televizorima da se prilagode od scene do scene. Standardni stari HDR10, međutim, nema dinamičke metapodatke, tako da televizor sam mora da odluči.
Zatim je tu pitanje kreativne namere. Pojedini režiseri mogu odlučiti da im se ne sviđa HDR, ili bolje rečeno, da koriste HDR kako bi zaslepili gledaoce jarkom svetlošću. Prednosti HDR-a za ove profesionalce leže u jačini boja i preciznosti, a ne u dodatnoj osvetljenosti koju pružaju najnoviji televizori. Međutim, vredno je napomenuti da mnogi režiseri koriste HDR i vršnu osvetljenost u najvećoj mogućoj meri.
Međutim, teško je osporiti nečiju kreativnu viziju. Crno-beli filmovi su se proizvodili dugo nakon što je boja postala standard. Neki režiseri i dalje snimaju na 35-milimetarskom filmu ili u 4:3 formatu.
Da li su ove odluke pogrešne? Da li gledaoci greše što se pitaju kako bi film izgledao da je snimljen sa svim tehničkim dostignućima koja su bila dostupna u vreme njegovog snimanja?
Zaista, prava hrana za razmišljanje!
Filmovi koji su definitivno HDR
Ako je film objavljen na Blu-ray-u u HDR10, Dolby Vision ili konkurentskom formatu, to je otprilike najbolji kvalitet koji možete dobiti dok studio ne odluči da je vreme za remaster. Ako vršite nadogradnju sa DVD-a ili običnih Blu-ray diskova, prelazak na 4K i širi spektar boja je i dalje veliki korak napred.
Odabir omiljenih filmova na osnovu njihovih tehničkih specifikacija je kao da birate omiljene knjige na osnovu slova. To svakako može uticati na celokupnu prezentaciju, ali osnovna priča, dijalog i drugi elementi ostaju isti i jednako su zabavni.
Ako kupujete Blu-ray diskove zbog njihovih HDR mogućnosti, možda ćete želeti da uštedite novac i izbegnete one koji ne ispunjavaju vaša očekivanja. Nažalost, nemaju mnogi pristup profesionalnim alatima koje Teoh koristi, tako da su informacije za sada nedostupne.
Za sada, moraćete da se držite gledanja „dobrih“ HDR produkcija, kao što su „Mad Max: Fury Road“ (skoro 10.000 nita), „The Greatest Showman“ (1.500+ nita) i „Mulan“ na Disney Plus (900+ nita).
Kupujete novi televizor za gledanje HDR filmova? Obratite pažnju na ovih šest uobičajenih grešaka.