Dozvolite mi da vam pomognem u donošenju odluke o tome kada je prikladno da vaše dete počne koristiti društvene mreže.
Ne želim da ispadne da potcenjujem sposobnost dece da donose mudre odluke.
Ako su društveni mediji ti koji ih mogu navesti na gutanje deterdženta u kapsulama, paljenje sebe, ili zalivanje svojih vršnjaka vrelom vodom, onda je očigledno da morate vrlo pažljivo nadgledati njihove digitalne aktivnosti.
Pre nego što se upustimo u raspravu o tome kada bi vaše dete trebalo da započne s korišćenjem društvenih mreža, pokušajmo da razumemo psihologiju koja stoji iza toga.
Razlog je jednostavan! Žele da se povežu s prijateljima, dele svoje živote, dobiju povratne informacije i tako dalje. Naravno, digitalni marketing stručnjaci imaju svoje „poslovne“ razloge za upotrebu ovih platformi.
No, ostavljajući po strani poslovnu upotrebu, koji su skriveni motivi za korišćenje društvenih mreža?
Prema jednoj studiji sa Harvarda, dobijanje lajkova na ovim platformama može podstaći oslobađanje dopamina u mozgu. To je ista hemikalija koja se oslobađa kada jedemo ukusnu hranu, završimo vežbanje ili imamo uspešne društvene interakcije.
Osećamo se ispunjeno, i to nas motiviše da ponovimo tu aktivnost (u ovom slučaju, objavljivanje na društvenim mrežama), što objašnjava zašto one mogu da stvaraju zavisnost.
Pogledajmo suprotnu stranu. Šta se dešava ako ne dobijete lajkove nakon objavljivanja, dok vaši vršnjaci dobijaju veliki broj?
Kao odraslu osobu, osećaj „šta nije u redu sa mnom“ može me obuzeti prilično brzo nakon nekoliko takvih situacija. Verovatno bih pokušao još nekoliko puta pre nego što prihvatim da je sve u redu. Oni su bolji od mene. Mir! ☮
Ali kao dete, osećaj potrebe za takmičenjem može biti jak. Ovo objašnjava zašto su neki tinejdžeri pokušavali da izvedu one glupe, opasne po život izazove.
Osim toga, društvene mreže su najčešće fokusirane na predstavljanje savršenstva. Retko ćete videti nekoga ko pozira na podu kupatila nakon što se okliznuo i povredio nos.
Radi se o prikazivanju dostignuća. To mogu biti unosne promene posla, luksuzni odmori ili čak slike tek rođenih beba.
Da sumiramo ovaj deo, postoje dva ključna razloga zašto se ljudi stalno vraćaju na društvene mreže:
- Dobar osećaj zbog lajkova nas podstiče da objavljujemo još više.
- Slavimo svoje pobede radi društvenog prihvatanja.
Dakle, pored povezivanja s vršnjacima i informisanja, društvena aktivnost je primarno podstaknuta digitalnim tapšanjem po leđima koje ljudi dobijaju za svoje učešće.
Ali po koju cenu?
Paradoksalno je da tehnologija koja bi trebalo da spaja ljude zapravo izaziva depresiju, anksioznost i osećaj usamljenosti.
Istraživanja pokazuju da korišćenje društvenih mreža može stvoriti osećaj praznine i nesigurnosti. To može biti posledica gledanja drugih ljudi koji vode naizgled „savršene“ živote. Čak i ako ste svesni da to nije realna slika, ponovljeni utisci s ovakvih sadržaja stvaraju stalnu želju da uradite nešto izuzetno kako biste dokazali svoju vrednost i bili jednako ili čak bolji od drugih.
Pored toga, istraživanja pokazuju da društvene mreže negativno utiču na mentalno zdravlje mladih. Takođe mogu poremetiti njihove obrasce spavanja i izložiti ih maltretiranju i širenju glasina.
Nemojte me pogrešno shvatiti, možda delujem previše negativno po ovom pitanju. Ali ako mislimo da društvene mreže u potpunosti mogu zameniti konvencionalnu, interakciju uživo… moramo ponovo razmisliti!
Zakonska starosna granica za digitalni svet
Voleo bih da je ovo pitanje jednostavno. Međutim, sve se svodi na lokalne zakone, specifičnu platformu društvenih mreža i sam sadržaj.
Na primer, u SAD, Zakon o zaštiti privatnosti dece na internetu (COPPA) određuje minimalnu starosnu granicu od 13 godina. S druge strane, Evropska opšta uredba o zaštiti podataka (GDPR) postavlja tu granicu na 16 godina, uz mogućnost da države članice snize ovo ograničenje. Postoje razni zakoni širom sveta.
Međutim, da biste učestvovali u određenim podredditima na Redditu morate imati više od 18 godina, što ukazuje na važnost vrste sadržaja o kojoj je reč. I da ne možemo slepo postaviti strogu granicu na bilo kojoj platformi.
Rečeno je da ne postoji „pouzdan način da se spreči ljude da lažno predstavljaju svoje godine“, kaže Meta (matična kompanija Facebook-a).
Neko se lako može registrovati za Google nalog (da dobije e-mail adresu) tako što lažno navede svoje godine, čime dobija pristup YouTube-u. To dete može koristiti tu e-mail adresu za registraciju na brojne druge platforme društvenih mreža. I to nije samo Google; postoje desetine, ako ne i stotine drugih provajdera koji omogućavaju dobijanje e-mail adrese bez provere tačne starosti.
Drugim rečima, deca mogu lako zaobići starosna ograničenja tako što će jednostavno lagati, a kompanije ne mogu mnogo da urade po tom pitanju.
Ako zaista žele da reše ovaj problem, prvi korak bi trebalo da bude povezivanje svakog naloga na društvenim mrežama s brojem telefona ili, još bolje, s nacionalnom ličnom kartom, bez mogućnosti da se verifikacioni dokument koristi više puta.
Ali s obzirom na to da to trenutno nije slučaj, na kraju je odgovornost roditelja, više nego bilo koga drugog, da odluče o tome za svoje dete.
Pravo doba?
„Sačekajte što je duže moguće“, kaže dr Mič Prinštajn, klinički psiholog koji savetuje Američko udruženje psihologa o prvom izlaganju dece društvenim mrežama.
„Nauka sugeriše da postoji veći rizik za mozak adolescenata nego korist za njihov društveni život“, dodaje on.
Pored toga, roditelji ne bi trebalo da popuste osećaju da će njihovo dete nešto propustiti. Takođe, ne postoje dokazi da će dete patiti ako nije na društvenim mrežama, prema istom izveštaju CNBC-a.
Kada početi zavisi od nivoa emocionalne zrelosti deteta, koja ne mora biti povezana s hronološkim uzrastom. Predlažem da se počne postepeno, s ograničenjem od 15 do 20 minuta dnevno. Treba pažljivo pratiti posledice i prilagoditi se u skladu s tim.
Lično, moje trogodišnje dete je postalo previše nervozno kada sam mu uveo 30-minutnu dnevnu sesiju gledanja televizije (dečji crtani filmovi). Prestao sam i pokušao još dva puta s razmakom od nekoliko meseci. Ipak, krajnji rezultat je bio isti: veći deo vremena je bio nesrećan, razdražljiv i nezadovoljan.
Na kraju sam ga ograničio na 30 minuta vremena ispred ekrana nedeljno, i stvari su se popravile.
Ako je ovo bio rezultat bezazlene, standardne televizijske sesije, koja je mnogo bolja od beskonačnog skrolovanja po društvenim mrežama, moje lično mišljenje je da ekrani generalno ne čine ljudima dobro.
Društvene mreže: što manje, to bolje
Društvene mreže možda nisu 100% loše. I nemoguće ih je u potpunosti izbeći.
Možete početi tako što ćete se upoznati s aplikacijama za roditeljski nadzor, koje vam mogu pomoći da zaštitite svoje dete na internetu.
Takođe, podstaknite svoje dete da češće izlazi i upoznaje ljude na staromodni način. To će im dati uvid u stvarnost i njenu razliku od „ulepšanog“ prisustva na društvenim mrežama.
Konačno, kao roditelj, razgovarajte s detetom o tome. Objasnite mu da su društvene mreže mesto gde ljudi pokazuju samo dobre stvari o sebi, dok uglavnom skrivaju svoje mane i neuspehe. Slično je i sa filmovima „zasnovanim na istinitim događajima“, gde je u fokusu idealizovana istina bez spominjanja ružnih, stvarnih zamki.