Privatnost je koncept koji se često tumači subjektivno. To postaje posebno očigledno kada govorimo o takozvanom „privatnom pregledanju“, opciji u veb pregledačima koja, navodno, omogućava skrivanje istorije pretraživanja od drugih korisnika istog računara.
Iako ovaj režim, poznat i kao „inkognito“ ili „bez arhiviranja“, može donekle prikriti vaše aktivnosti, postoje različiti načini na koje se vaše ponašanje na internetu i dalje može pratiti. To ne rade samo osobe na vašoj mreži, već i vaš provajder internet usluga (ISP), državne institucije, pa čak i hakeri.
Šta je tačno privatno pregledanje?
Pre nego što detaljnije istražimo ovu temu, važno je definisati šta podrazumevamo pod terminom „privatno“ ili „inkognito“ pregledanje. Ova funkcija je prvi put uvedena u Apple-ovom Safari pregledaču 2005. godine, a ubrzo su je prihvatili i drugi proizvođači pregledača, poput Google-a i Mozilla-e. Danas je postala standardna opcija u gotovo svakom savremenom veb pregledaču.
Privatno pregledanje, u suštini, kreira zasebnu sesiju pregledanja koja je potpuno izolovana od one standardne. Veb stranice koje posećujete u ovom režimu ne ostaju zabeležene u istoriji vašeg uređaja. Ako se prijavite na neki sajt dok ste u privatnom režimu, kolačić (cookie) koji se generiše tom prilikom se ne čuva nakon zatvaranja prozora.
Međutim, važno je napomenuti da ovaj princip funkcioniše dvosmerno. Kartice koje su otvorene u privatnom režimu nemaju pristup kolačićima koje koristi glavna sesija. Na primer, ako ste prijavljeni na Facebook u standardnom režimu, a zatim pređete u anonimni režim, moraćete ponovo da se prijavite.
Ovo otežava praćenje vaših aktivnosti od strane veb stranica trećih strana kada ste u režimu bez arhiviranja. Takođe vam omogućava da istovremeno pristupite većem broju različitih naloga na internetu, što može biti veoma korisno.
Pored toga, privatno pregledanje olakšava i zaobilaženje takozvanih „mekih platnih zidova“ – onih veb sajtova koji vam daju pristup ograničenom broju strana pre nego što zatraže prijavu ili pretplatu.
Ograničenja anonimnog režima
Proizvođači pregledača koji nude privatni režim često naglašavaju da on ne predstavlja potpunu zaštitu. U najboljem slučaju, on pruža određeni nivo privatnosti za korisnike koji koriste svoje lične kućne mreže.
Režim bez arhiviranja ne može sprečiti administratore korporativnih ili školskih mreža da prate vaše aktivnosti na internetu. Takođe, ne pruža zaštitu od špijuniranja ako koristite javne Wi-Fi mreže u kafićima ili restoranima.
Još jednom naglašavamo, privatno pregledanje se prvenstveno bavi načinom na koji se podaci o vašem pregledanju čuvaju na vašem uređaju, a ne načinom na koji se prenose preko mreže.
Štaviše, postoje i tehnike koje omogućavaju zaobilaženje privatnog pregledanja na lokalnom nivou. Ako je vaš računar zaražen malverom koji prati mrežni saobraćaj i DNS zahteve, režim bez arhiviranja ne može pomoći. On ne može da zaštiti ni od tehnika „otisaka prstiju“ (browser fingerprinting), pomoću kojih treće strane (najčešće oglašivačke mreže) pokušavaju da identifikuju karakteristike vašeg računara kako bi pratile vaše aktivnosti na internetu.
Tehnika uzimanja otisaka prstiju je zanimljiv fenomen koji, čini se, ne privlači dovoljno pažnje, uprkos svojoj sposobnosti da precizno identifikuje pojedince. Dok pretražujete internet, razne veb stranice mogu prikupljati informacije o vašem računaru, uključujući vremensku zonu, rezoluciju ekrana, vrstu pregledača, dodatke (plugins) i jezik koji koristite.
Svaka od ovih informacija pojedinačno može delovati beznačajno, ali zajedno one formiraju deo polujedinstvenog profila vašeg uređaja. Istraživanje Electronic Frontier Foundation (EFF) pokazuje da samo 1 od 286.777 pregledača deli istu konfiguraciju (ili „otisak prsta“).
EFF nudi i uslugu pod nazivom Panopticlick, koja vam može pokazati koliko je vaš pregledač jedinstven. Ova stranica jasno ilustruje da su konfiguracije naših računara daleko jedinstvenije nego što se ranije mislilo, što olakšava trećim stranama da nas prate.
Da li je privatnost na internetu uopšte moguća?
Važno je zapitati se šta elektronska „privatnost“ zaista znači, i da li je ona realna perspektiva na internetu.
U najjednostavnijem smislu, privatnost na internetu podrazumeva mogućnost komunikacije i pretraživanja bez nadzora spoljnih trećih strana. U ovom trenutku, suočavamo se sa nizom potencijalnih prepreka za to.
Šta je sa onima koji upravljaju vašom mrežom i vašim provajderom internet usluga (ISP)? Ne zaboravimo ni na državne institucije. Tu je i industrija reklamnih tehnologija, koja koristi sofisticirane sisteme za praćenje, uključujući i otiske prstiju koje smo ranije pomenuli, kako bi plasirala ciljane reklame.
Internet je, u suštini, panoptikum. Iako industrija virtuelnih privatnih mreža (VPN) obećava da će osigurati vašu privatnost ako kupite njihove proizvode, ne postoji čarobno rešenje. Prava privatnost na internetu deluje kao iluzija. Najbolje čemu se možete nadati je nešto što se približava tom idealu. Da biste to postigli, neizbežno ćete morati da uložite vreme i novac, i budite spremni na lošije iskustvo pregledanja.
Želite da sprečite administratore mreže da vide šta radite? Potreban vam je VPN – i to onaj koji ne vodi evidenciju vaših aktivnosti. A šta je sa tragačima (trackers)? Za njih su vam potrebni dodaci za pregledač. Da biste bili zaista sigurni, u potpunosti isključite JavaScript. Naravno, to će sprečiti mnoge veb sajtove da funkcionišu ispravno, ali će takođe zaustaviti i one neprijatne skripte za otiske prstiju.
Ovo su ekstremne mere i ne bismo ih preporučili, iz očiglednih razloga. Ipak, one pokazuju da privatnost na internetu nije crno-bela. Umesto toga, to je spektar različitih nijansi.